Branimir Lokner: Devedesete su bile vreme nove energije

Photo: arhiva

Branimir Lokner rođen je 1961. godine u Zemunu. Novinarstvom je početo da se bavi sa dvadeset godina, a prvi tekst objavio je u magazinu „Džuboks“. 1980. godine. Tokom osamdesetih i devedesetih radio je za mnoge časopise i magazine („Rok“, „Stav“, „Zum Reporter“, „Tin“, „Yu Rock Magazin” i druge). Uporedo sa time bio je urednik radio programa i muzički kritičar, a devedesetih i urednik čuvene izdavačke kuće ITV Melomarket, kasnije ITMM. Objavio je dva toma knjige „Kritičko pakovanje“ (1994. i 2002.) Urednik i nekoliko muzičkih internet portala i blogova. Najnovija knjiga koju je objavio sa Predragom Jovanovićem nosi naziv „Rokenrol u kandžama interneta“ .

-Više od četvrt veka si u domaćoj muzici i zbivanjima oko nje. Za početak, možeš li nam reći šta je po tvom mišljenju najbitnije određivalo rok muziku koja se u Srbiji svirala devedesetih godina?

Tokom 90-tih godina, tačnije tokom prve polovine 90-tih medijski prostor je bio prilično otvoren za nove snage i nove generacije koje su dolazile. Pojavio se veliki broj mladih grupa i novih imena, koji nije bio opterećen muzikom koja se svirala samo koju godinu ranije i muzikom koja je dolazila kroz kanale zajedničkog kulturološkog EX-Yu prostora. Novi sastavi su se snašli, oni stariji koji su imali neka druga ranija iskustva mnogo teže, ali se pojavio prostor za nadolazak novih snaga. Jako je bitno i to da su se otvorili brojni drugi centri, mesta i gradovi koji su iznedrili svoje sastave. Krenulo je takođe nezavisno izdavaštvo, i sve do negde otprilike 1996/97. postojala je lepa mogućnost da svi oni novi sastavi koji su sa svojom pričom krenuli početkom dekade, nađu svoje mesto pod suncem.

-Prvi tom knjige „Kritičko pakovanje“ iz 1994. danas je svojevrsni podsetnik o postojanju mnogih tadašnjih bendova. Kako bi se mogla objasniti ondašnja navala grupa koje su odjednom dolazile iz svih pravaca? Subotica, Bečej, Zrenjanin, Kikinda, Beočin, Šabac, Gornji Milanovac. Da ne nabrajamo dalje. Sa druge strane, žanrovska raznolikost odjednom je postala vrlo velika: od melody popa, do hc-a. Kakvo je tvoje tumačenje te ekspanzije?

Pojavila se jedna nova energija, novi elan, kao i nove mogućnosti. Jako je važan podatak da je medijski prostor bio prilično otvoren. Postojale su specijalizivane emisije na „3.Kanalu RTS“-a, „NS Plus“-u, „TV Politici“, „Studiju B“, kao i lokalnim i gradskim TV kanalima. Radio je pratio tu priču, a uz pomenute nove izdavače – „IT MM“, „Metropolis“, „Take It Or Leave It“, bez obzira kako su oni radili, pojavio se prostor da ono što bendovi snime, mogu i da objave, a potencijalni konzumenti kupe njihove najčešće kasete, i nešto manje CD-e.

-Kroz ITMM su prošli i bendovi poput Goblina, Block Outa i Bjesova, ali i Braća Left, Ništa ali Logopedi ili Kanal Tvid. Pošto je ovo prilika da zadovoljim i ličnu radoznalost, postaviću ti sledeća pitanja:

-Kako gledaš na razlaz Nikole Vranjkovića i Milutina Jovančića i njihove današnje solo karijere?

Na razlaz Nikole i ostatka benda gledam kao na jedan sasvim prirodan događaj. On je trebalo možda da se dogodi puno ranije, ali igrom slučaja, dogodio se kasnije. Nikola je naravno bio centralna figura i izuzetno autroritarna ličnost, kakva je i uostalom danas kad gradi, vidimo, prilično uspešnu solo karijeru. Za ostatak postave se ne može reći da su bili običan „prateći“ bend, pa je i razumljivo da su tražili neku svoju izražaniju mogućnost da se ostvare. O onim ostalim detaljima, unurtar njihovih redova praktično ne znam puno, ali po meni do tog razlaza trebalo je doći ranije.

-Šta si kao urednik ITMM-a prepoznao devedesetih u bendu Bjesovi?

Oni su bili moj omiljen sastav iz tog vremena, uz Braću Left, jer su bili pravi freakovi i pozitivci u svakom smislu reči. Bijesovi su u izražajnom, koncepijskom i žanrovskom smislu dobili nešto novo i drugačiji i bili su veoma ubedljivi u tome što rade. Vokalni dualitet i kombinacija Zorana i Gorana bila je sjajna, uz odličan prateći bend i muziku koja j bila energična, emotivna, snažna, vrlo na neki poseban način ovdašnja i autohtona.

-Šta si kao urednik ITMM-a prepoznao devedesetih u bendu Ništa ali logopedi?

Ništa ali Logopedi su bili bend koji je takođe doneo nešto novo na sceni, u tekstualnoj i „vizuelnoj“ poruci. Moram priznati da nisam baš apsolutno afirmativno gledao na njihove „live“ nastupe, koji su mogli biti originalni i nešto drugačiji, ali pitanje da li je to bilo na kraju baš tako kako je zamišljeno. Oni su imali onu dozu nekakvog „kempa“, koji je tipično ovdašnji, a mogao je da se provuče kroz razne kulturološke varijante.

-Šta misliš, zašto Braća Left nikada nisu uspeli da snime treći album?

Braća Left su bili pravi tipovi, rokeri do koske, i njihovi malobrojni nastupi su to i potvrđivali. Za razliku od Block Outa, oni su se međusobno sjajno slagali, ali problemi konzumiranja raznih medikamenata, koji su okupirali brojne aktere ovdašnje muzičke scene, nisu ni njih mimoišli. To je razlog što oni nisu nastavili, ali ja često kada se ukaže prilika, pričam sa gitaristom Toletom, i pominjem mu mugućnost reuniona, koja iako možda izgleda za sada malo ostvarivom – ipak visi o „zraku“.

-Možeš li dati kratku recenziju albuma „Kamene lutke“ benda Kanal Tvid?

Kanal Tvid su pokazali primerenu autorsku originalnost i umetničku crtu, koja je bila jasna i vidljiva. Nažalost, da li zbog prirodne privatne zatvorenosti sa jedne strane članova postave, da li zbog studijskih obaveza lidera grupe, tek Kanal Tvid su potpuno zapostavljali medijski marketing i vlastitu promociju, što je na kraju dovelo do toga da su ostvarili mnogo manje nego što su realno mogli.

-Od kritičara se uvek očekuje da bude objektivan. Međutim, sasvim lično, da li ti je na neki način žao zbog nekih bendova te dekade koji nisu ostvarili karijeru na duže staze?

Da, sigurno. Najviše mi je žao zbog Braće Left, donekle Revolvera, pojedinih niških bendova koji su imali kvalitet kao što su Trivalia ili Agnus Dei, Hollywood Rabotnik, koji su takođe bili pravi freakovi, i još po nekih. Žao mi je naravno što Babe nisu iskoristile svoje ogromne mogućnosti i potencijale, ali razlog je bio u njima samima, kao i strahu da vlastitu karijeru stave u prvi plan naspram karijere u njihovim matičnim bendovima kao šti su Bajaga i Instruktori i Riblja Čorba.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*