Petar Janjatović (1956) je muzički novinar i rok kritičar. Tokom više od 40 godina novinarskog staža objavljivao je tekstove u časopisima za mlade Džuboks, Rock, Ukus nestašnih, Tin, X Zabava, ali i nedeljnicima poput listova NIN, Vreme i Duga. Sve vreme svoje karijere realizovao je muzičke emisije na radiju i televiziji. Poslednja u nizu takvih bila je emisija „Juboks“ na Radiju B92, koja se bavila muzičkom scenom u SFRJ. Autor je kultne „Ex YU rock enciklopedije“ koja kroz četiri izdanja pokriva period jugoslovenske i post-jugoslovenske muzičke scene u periodu od 1960. do 2015. godine. Osim ove knjige objavio je još i „Pesme bratstva i detinjstva (Antologija rok poezije SFRJ 1967 – 1991)“, a uz Davida Albaharija, Dragana Kremera i Darka Glavana potpisao je i izdanje Almanaha novog talasa pod nazivom „Drugom stranom“.
-Razgovarati sa vama, znači imati mogućnost predstavljanja jugoslovenske muzičke scene kroz svojevrstan sinemaskop, kako bi se danas reklo – u wide screen formatu. Ipak, najviše nas zanima kako u celom tom širokom spektru, za početak – uopšteno, sagledavate muzički period od 1990. do 2000. godine?
I tih godina sam imao običaj da kažem kako imamo mnogo bolju scenu no što je zaslužujemo. To sa ove vremenske distance deluje još tačnije. Dakle u nevreme, u doba nezapamćenog siromaštva, straha, zla i masovne depresije, Srbija je uspela da izgura žanrovski raznovrsnu scenu, pametnu, sa stavom i posebno jakim inatom.
-Lično, kako su bendovi devedesetih izgledali vama kao nekome ko je odrastao i sazrevao u vreme šansonjerske muzike i emisije „Veče uz radio“, koga je zatim zapljusnuo i novi val i ko je u jeku decenije kojom se ovde bavimo već bio zagazio u zrele četrdesete godine života?
Mnogo više sam sazrevao uz The Rolling Stones, Kleptona, Hendriksa, Dilana, Led Zeppelin, ali i takozvane akustičare Crosby, Stills, Nash and Young, Melanie, Simon and Garfunkel i druge. Uz kasniji novi talas je raznih tu uticaja bilo. Valjda mi je zato i naša scena devedesetih tako lako legla. U tim pesmama je bilo mnogo od onoga što sam već čuo, ali prelomljeno kroz svoju priču. Sa tekstovima koji su dobro i direktno govorili o onome što nas je snašlo. Zato sam 2008. godine i uradio dopunjeno izdanje antologije rock poezije “Pesme bratstva, detinjstva & potomstva” u kojoj je dodat moj veoma subjektivan izbor i onoga što se sviralo devedesetih.
-Kako bi se mogao objasniti odnos rok muzike i politike kroz naše ranije „muzičke epohe“ u odnosu na devedesete, kada je bilo očigledno antirežimsko raspoloženje među muzičarima?
Politika se u YU rocku pojavila u vreme punka i novog talasa. Bilo je tu efektnih i jakih pesama, ali i dosta toga što je bilo puko površno provociranje. I šminka. Devedesete su obeležili ratovi i nezamislivi zločini. Samim tim su politički intonirane pesme iz tog perioda imale su bolno žive istine u sebi.
-„Ex YU rock enciklopedija“ nastajala je u doba kada je zemlja koja se u njoj pominje nestajala. Pitanje koje se samo nameće: Šta je sve predstavljao za vas rad na takvoj knjizi u to vreme?
Bekstvo od stvarnosti, želja da se bar neko sećanje sačuva u trenutku kada je izgledalo da istorija, bar ne onakva kakvu smo je mi proživeli, više neće postojati. A posebno mi je bilo važno da se sklope priče o bitnim sastavima za koje brojna deca devedesetih nisu ništa znala. Mediji su bili otrovani pa mi je prijalo da malo smetam. Podsvesno sam se nadao da ću ovom knjigom bar malo ukazati prijateljima koji su ostali sa one druge strane da i dalje ovde ima normalnih. Neskromno mislim da sam ovom knjigom dodao neku ciglu u taj virtuelni most.
-Svaki priređivač dela tipa enciklopedije je po pravilu anoniman i nepristrasan. Budući da je ovde autor poznat, a svakako i subjektivan prema mnogim bendovima o kojima je pisao, poslednje pitanje je upravo takvo. Koji bendovi tog vremena ostaju, prema vašem mišljenju, svetli primeti dekade, a koji muzički nedovoljno iskazani, potcenjeni ili zanemareni?
Nije to lako. Svako izdvajanje već ima ugrađenu sistemsku grešku. Ali hajde da probam. Meni su devedesete obeležili Goblini, Block Out, Kanda Kodža i Nebojša, Darkwood Dub, Eva Braun, Instant Karma, Džukele, Love Hunters, Atheist Rap, Kazna za uši, Veliki prezir, Jarboli, Bjesovi, Ništa ali logopedi, Eyesburn, Deca loših muzičara… Voleo bih da su vidljiviji bili Supernaut, Zvoncekova bilježnica, Mothership orchestra, Lutke. Ima puno imena, ali više nisam siguran ko ili šta je odgovorno za tu zanemarenost.
Leave a Reply