Zoran Marinković rođen je 1966. godine u Gornjem Milanovcu. U umetničkim vodama, ponajviše muzičkim, nalazi se još od srednjoškolskih dana, kada je sa Goranom Marićem osnovao bend Bader-Majnhof iz kojeg je nakon nekoliko inkarnacija (o kojima smo već pisali na ovom blogu) nastala grupa Bjesovi. Međutim, Zoran se tokom svog stvaralaštva nije bavio samo muzikom. Godine 1992. diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na odseku za slikarstvo, gde je pre tri godine upisao doktorske studije. Muzej savremene umetnosti u Beogradu 2005. godine, pozivom na učešće na izložbi (projektu) pod nazivom “O normalnosti”, uvrstio ga je u 50 najbitnijih srpskih slikara devedesetih godina, a tri njegova rada sa kojima je učestvovao na izložbi danas su deo umetničke kolekcije ovog muzeja. U poslednjih nekoliko godina Zoran i dalje vodi Bjesove, usput snima kratkometražne filmove, video spotove za pesme Bjesova i kao multidisciplinarni umetnik stvara pod pseudonimom Bjesomar.
-Nakon pobede na Zaječarskoj gitarijadi Bjesovi su 1994. godine snimili svoj drugi, „bezimeni“ album. On je danas izuzetno bitan ne samo u diskografiji benda, već i u svakoj vrsti analize muzike devedesetih godina u Srbiji. U vezi sa njim ima mnogo anegdota, od kojih si neke i sam pričao (način na koji ste zaokružili finansijsku konstrukciju albuma, na primer). Za određene pesme, kao što je na primer „Avioni pevaju“, vezuju se urbane legende o načinu njihovog nastanka, i tako dalje. Možeš li nam ispričati najbitnije okolnosti u vezi sa nastankom tog albuma?
Drugi album Bjesova predstavlja kristalizaciju misteriozne i melanholične strane benda u preovlađujućoj atmosferi tinejdžerskih preokupacija prvog albuma snimljenog 1989. godine. Pominjem godinu snimanja jer je priča Bjesova, kao iskrena, oduvek bila dobro uvezana sa starosnom dobi njenih tvoraca, a u širem kontekstu gledano i sa društveno političkom situacijom kod nas i u svetu… Drugi, bezimeni album pun je mračnih slutnji, zapitanosti u smislu “Ko i gde sam to ja?” i “Zašto i šta se ovo zapravo oko mene dešava?”… Većina pesama je nastala u par godina pre 1993. kad su pesme snimljene, tako da svojom atmosferom, slobodno mogu reći, nagoveštavaju pakao koji će uslediti – krvavo prekomponovanje SFRJ, ali i celog ostalog sveta, a sve to licemerno uvijeno u razne lažne oblande…
Što se tiče finansijske konstrukcije oko snimanja „bezimenog“ albuma Bjesova, on svoje postojanje najviše duguje našoj poznatoj pevačici Nedi Ukraden. Hvala i našem zemljaku, Svetozaru Pavloviću s kojim je Neda u to vreme bila u vezi. Svetozar je bio advokat Dafine Milanović (“Dafiment banka”, piramidalna štednja…), i mi smo ga tad, par meseci pre snimanja, u jednom od restorana (Vidikovac) hotela Šumadija u Gornjem Milanovcu pitali za novčanu pomoć. On se okrenuo prema Nedi, koja je sedela tu kraj njega i pitao je šta da radi. Neda je rekla: „A šta drugo nego da pomogneš mojim kolegama muzičarima!“.
1000 nemačkih maraka u dolarskoj protivvrednosti, koji smo tom prilikom dobili, bilo je dovoljno da se usnimi svih osam pesama i da se uradi prva verzija miksa. Pošto nismo bili zadovoljni aranžmanima pesama „Gavran“, „Vreme je“ i „Ne budi me“, morali smo nekako da nabavimo još para. Pitali smo „sponzore“, pitali članove benda da ulete s parama, pitali neke prijatelje za pozajmicu… Ništa! Na kraju smo pribegli očajničkom rešenju. Goran Marić je seo za poker aparat sa zadnjim parama koje smo on i ja imali, i… dobio 500 DM…
Pomenuo si urbane legende vezane za nastanak pesme „Avioni pevaju“. Znam za te priče. Kao, neki moj prijatelj je te stihove buncao na samrti, a ja sedeo pored njegove bolničke postelje i zapisivao…
Zanimljivo, ali nije istinito. Taj čovek koji se pominje zaista je postojao. To je Miodrag Jakovljević. Bio je drag i talentovan čovek, meni i Goranu blizak prijatelj. Umro je 15. decembra 1992. godine. Rak debelog creva… „Avione“ smo njemu posvetili iz razloga što je svirao usnu harmoniku na prvom, kućnom, zvučnom zapisu ove pesme.
Prava istina je da sam tekst pesme smislio i napisao ja lično. Muziku smo napravili Goran i ja.
-Tri godine kasnije, album „Sve što vidim i sve što znam“, koji je ovih dana obeležio 20 godina postojanja, sniman je, reklo bi se, u težim okolnostima, pre svega stvaralačkim. Ipak, opšti utisak publike i kritike je da je u pitanju svojevrsno muzičko i tekstualno blago. Kako je izgledao rad na ovom albumu koji je sniman preko godinu dana?
Snimanje albuma „Sve što vidim i sve što znam“ osim hroničnih problema koji prate postojanje ne samo Bjesova nego i drugih domaćih bendova, ispratila su i dva specifična, akutna problema.
Prvi problem te vrste dogodio se na polovini snimanja. Naime, naš nesuđeni izdavač, Western Music (WM) je bankrotirao. Sa tim ljudima, ili bolje rečeno sa tim čovekom, gazdom WM, zaboravio sam kako se zove, dogovorili smo snimanje pod odličnim uslovima za bend. Dobili smo više nego pristojnu novčanu akontaciju i vremenski neograničeno (dok ne završimo) snimanje u jednom od najboljih i najskupljih studija u Beogradu.
Rečenica „Suviše lepo da bi bilo istinito“ dobila je svoj puni smisao kad se u prostorijama studija našao čovek iz WM i saopštio nam vest oko bankrota. “Seli” smo sa Oliverom, vlasnikom studija „O“ i dogovorili da našim parama dovršimo album pa da onda nađemo izdavača koji će nadoknaditi troškove dotadašnjih, preko 200 sati studija. Ovako “glomazna” satnica nije predstavljala rezultat nekakvog našeg iživljavanja, nego nas direktno upućuje na drugi akutni problem vezan za snimanje trećih Bjesova.
Godine 1996. doživeo sam religioznu inicijaciju, istinski sam poverovao u Boga, i kao umetnik poželeo da opišem ovu za mene neverovatnu, novu životnu situaciju, nadajući se pri tom da će delo koje budemo stvorili budućim slušaocima pružiti ne samo zadovoljstvo konzumiranja umetnosti talentovanih umetnika, nego i varijantu spasonosnog životnog opredeljenja…
Estetizacija nije bila dovršena na probama kako sam mislio da će, nego se „dovukla“ u studio i počela da guta skupe studijske sate. Neke pesme za koje sam mislio da kao i ostale precizno svedoče novu priču, a istovremeno ne ulaze u žanr religioznog pamfleta, ispostavilo se da suviše prilaze isključivo umetničkom ili metafizičkom razrešenju. Da bi se to sredilo, moralo se dobro razmisliti, ali i konkretno isprobati sijaset različitih tekstualnih i muzičkih varijanti.
Kad smo konačno završili sva usnimavanja, isprobali par producenata i stigli do, u zadovoljavajućem procentu, željenog rešenja, album je još skoro godinu dana čekao na izdavačku kuću koja bi ga otkupila.
Ta izdavačka kuća je bila Metropolis Records iz Beograda.
Dvadeset godina kasnije ista kuća ga je i reizdala.
Urađene su postprodukcije za CD (Oliver Jovanović, studio „O“) i LP (Ivan Kljajić, producent prvog izdanja). Dizajn smo diskretno promenili David Vartabedijan i ja…
Par meseci po izlasku „Sve što vidim i sve što znam“ (proleće 1997) bend je stao sa radom. Glavni razlog razlaza je bio „zamor materijala“, jer su Bjesovi pola godine po izlasku albuma odvajali dobar deo novca od koncerata za vraćanje dela dugova. Metropolis je, u dogovoru sa bendom, platio studijske sate i Oliverove snimatelje, a na nama je ostalo da vratimo WM akontaciju za bend, da platimo producenta, snimatelje „sa strane“…
Osim toga, vrlo brzo po izlasku albuma, napustio nas je glavni gitarista Predrag Dabić. Na predlog R. M. Točka, koga smo prvog pitali da uđe u bend, Dabića je zamenio Damir Demirović iz Kragujevca koji je bio odličan gitarista, ali u „drugom fazonu“ pa nam je otišlo mnogo vremena i nerava dok nije kako tako „legao“ u naše sazvučje…
Inače, Točak nam je kao prvu varijantu za zamenu preporučio Slobodana Vukovića – Bilija, našeg sadašnjeg gitaristu, koga je upoznao na snimanju prvog albuma milanovačke grupe „Anfas“ čiji je prvi album on uusnimio i producirao.
Nažalost, taj njegov predlog nije prošao jer smo Goran i ja smatrali da je Bili mlad i “zelen”…
I još – imali smo postavu iz tri grada (Gornji Milanovac, Beograd i Kragujevac) pa je svim tim ljudima trebalo za malobrojni podskup slobodnih dana za probe obezbediti smeštaj, hranu, putne troškove…
I tako Bjesovi su „pukli“ u toku koncerta 27. septembra 1997. u G. Milanovcu. Razlog zbog kog se to desilo, iz sadašnje perspektive, mogao se prevazići da nije bilo svih onih teških „hardverskih“ razloga, o kojima sam već pričao…
Tada sam mislio da će kraj benda biti konačan, ali se nisam nešto naročito zbog toga potresao (tu se kriju „softverski“ razlozi za razlaz) jer sam bio uveren u potpunu ispravnost ovakve odluke. Nisam hteo da budemo licemeri, da kao verujemo a istovremeno da se bavimo rokenrolom, od strane crkve mnogo puta prozvanim kao simbolom duševne devastacije savremene civilizacije… To naravno da nije tako jednostavno, ali tad, u veru novoiniciranom, sve što je dolazilo s te (crkvene) strane prihvatao sam „zdravo za gotovo“, čak sam zajedno sa Goranom učestvovao na par tribina kojima je glavna tema bila pljuvanje po rokenrolu…
Sećam se još i kako sam tokom rada na produkciji “Sve što vidim i sve što znam” prosto naterao našeg finalnog producenta Ivana Kljajića da u miksu utiša moj vokal jer “Neću da podgrevam sopstvenu sujetu!”. Ivan je bezuspešno pokušavao da me ubedi u suprotno… Iz sadašnje perspektive vidim da je bio u pravu, ali s druge strane ovakav moj gest se može sagledati i kroz prizmu prihvatljive kolateralne štete na putu ka, po svojoj prirodi teško dostižnom idealu koji je, smatram, kroz iskrenost u smislu spremnosti na ličnu žrtvu, u velikoj meri i ostvaren na ovom muzičkom delu… Ista ta iskrenost, ovaj put u smislu prihvatanja sebe ne samo kao verujućeg nego i kreativnog bića, napravila je od ovog albuma umetničko delo delikatno obojeno idejom o postojanju konstruktivne arhiroditeljske nadsvesti koja nas voli bezgranično. Krunski dokaz postojanja ove ljubavi je sloboda u dirljivoj datosti da živimo kako mislimo da treba…
-Šta je za tebe značio period kada Bjesovi nisu snimali i svirali?
U periodu kad nismo radili imao sam više vremena da se posvetim porodici, da uživam u druženju sa prijateljima, ali i da objektivnije sagledam sopstvena postignuća…
Primetio sam da većina novog monaštva dolazi iz sveta rokenrola, pa ako je taj rok tako loš otkud to da se manastiri najviše pune bivšim rokerima? Shvatio sam takođe da nisam upoznao ni jednog monaha koji je došao iz turbo folka ili, daleko bilo, iz sveta politike…
Ne kažem da rokenrol milje nema svoju tamnu stranu, ali ako dobro izvažemo, ipak je on mnogo više dobar nego loš…
Sa svim ovim dilemama krajem 1999. otišao sam kod Oca Tadeja Vitovničkog i od njega dobio zanimljiv odgovor… ili predlog – ja sam ga tad protumačio kao blagoslov: „Sviraj, ako ti se svira!“ rekao je sveti Otac, i tako i bi…
-Koji smisao i razlog se nametnuo kao najbitniji za novi početak Bjesova 2001. godine?
U odgovoru na pitanje šta je za mene značio period kad nismo snimali i svirali, nisam rekao najbitnije. Album „Sve što vidim i sve što znam“ opisuje duševno stanje pre poverovavanja, govori o samoj religioznoj inicijaciji i situaciji posle nje, a sve to u atmosferi strahopoštovanja za Tvorca – a strahopoštovanje nije poenta vere.
Bog kakvog sam spoznao, osetio sam kasnije, najbolji je prijatelj, neko ko te voli i razume toliko koliko ne možeš da pojmiš, te samim tim strahopoštovanje neminovno prelazi na nivo bezgraničnog poverenja i ljubavi…
Ovo saznanje ilustruje album „Na živo“ (2003) u zadnje tri pesme (Čak i da mogu, Čekam dan, Kiša), posle njega album „Bolje Ti“ (2009), a na svoj način i „Svetla, Svetlosti“ (2015)…
-Album „Bolje Ti“ se tumači kao finale jedne religiozne potrage i samospoznaje u tom smislu. Kada se pesme sa svih dosadašnjih albuma Bjesova poređaju u jedan niz (na primer: Zli dusi, Ne budi me, Verujem, Čak i da mogu, Bolje Ti…), dobija se vrlo jasna slika pojedinca koji prolazi put od grešnika, preko bogotražitelja, do čoveka koji je doživeo prosvetljenje. Kako se u tebi danas prepliću religiozno i umetničko iskustvo?
Ja sam umetnik koji veruje. U početku mi nije bilo lako, a onda se to „sleglo“, sredilo, i ja sad skoro da ne razmišljam dok stvaram, ne razmišljam da li je to po Božijoj volji ili ne… Računam da, ako sam dobio talenat da treba da ga ispoljim, da ideje koje mi padaju na pamet ne smem da cenzurišem jer imam poverenja u Boga, za koga mislim da je dobronameran, duhovit, da itekako ume da odvoji bitno od nebitnog…
Filteri kroz koje propuštam te ideje su u sferi razumnog poimanja osnovnih moralnih i etičkih principa. Tu su i nesvesni fiteri koji samim tim što su deo mog nesvesnog ja, nevidljivi za svesnog mene, pa ni tu nemam razloga za brigu…
-Na albumu „Svetla, Svetlosti“ svirate i obrade. Intrigantan je bio tvoj komentar da je u pitanju promena vizure, odnosno pronalaženje elemenata poetike Bjesova u pesmama drugih ljudi. O kakvim vezama sa određenim pesmama se radi? Možeš li nam to ilustrovati na primerima nekih konkretnih numera sa albuma?
„Svetla, Svetlosti“ nije eskapistički album obrada omiljenih hitova – to je novi album Bjesova koji kroz te kavere, to jest kroz prepoznavanje sličnih svojima ideja u pesmama kolega potvrđuje univerzalnost, a kroz nju i ispravnost sopstvenog puta. Naravno, morale su se ti i tamo napraviti i adekvatne „kozmetičke“ korekcije…
Iz teksta pesme „Nemo“ (Idoli) izbacio sam stih „Nebesa pevaju o slavi“ – u našoj verziji ove reči su bile suvišne. Muzička matrica je dosta sporija u odnosu na original, pomerena je iz novotalasne neuroze u “Type O Negative” melanholiju što može biti njena istinitija priroda…
U Asim Sarvanovoj „Svetla, Svetlosti“ „foršpil“ sam pretvorio u rif, introvertnu akustiku u ekstrovertni teškometalni zvuk…
„Raskomadana strv“ grupe „Grč“ je, čini mi se, još “grčevitija”…
U „Sjaju“ (By-Pass) promenio sam tekst refrena – želeo sam da mrak iz strofa zakucam još beznadnijim rečima (Sjaj u meni umire!). U originalnom tekstu u refrenu se nazire nekakvo svetlo na kraju tunela a kod nas, ne…
„Probudi se“ (Tako) strukturalno je preformulisana. Usput, iz originalne matrice izvučena je i potencirana njena bluz priroda…
„ Divna je noć (Tako mladi)“ (Bjesovi + Borghesia) je obrada u kojoj Bjesovi obrađuju sami sebe ali tako što je muzika skoro pa hiperrealno preslikana, a stari tekst dobio je „podršku“ u stihovima iz pesme „Tako mladi“ grupe „Borghesia“…
„Odvedi me do reke“ (Imperium of Jazz) je psihodelična i pankoidna obrada “Take Me To The River” (Talking Heads). Naša obrada njihove obrade je bez obzira na formalne razlike, u poruci vrlo, vrlo slična…
„Zemlja i crv“ (EKV + Angel’s Breath) je trostruka obrada, mada se to ne vidi iz naslova. Iz naslova se vidi da je u pitanju dupla obrada što je i tačno što se tiče teksta – tekst obrade napravio sam od dva teksta, oba vezana za Milana Mladenovića kroz njegovu matičnu grupu EKV i saradnju sa Mitrom Subotićem na projektu „Angel’s Breath“… Uzeo sam većinu teksta „Zemlje“ (EKV) i na njega dodao deo teksta pesme „Crv“ (Angel’s Breath)…
Što se tiče muzike, ona ovu obradu čini trostrukom. Muzika negde daleko podseća na glavnu temu „Zemlje“, ali mnogo više liči na „MC5“ rif iz „Kick Out the James“, koji se beskompromisno valja celom dužinom pesme, podcrtavajući nemogućnost promene „grobnog“ ishoda (… u zemlji vidim spas…)…
„Ustaj, majko zemljo“ (The Stone)… Zaprljana produkcija, vrišteći vokali, a ispod toga divna pesma…
Posebna, ali neodvojiva priča oko “Svetla, Svetlosti” su video “ilustracije” samih pesama.
Poštujući savremene rokenrol “običaje”, za pesme “Aikido”, “Lutak iskrivljenog lica” i “Svetla, Svetlosti” napravio sam klasične video spotove:
Ti spotovi se stoga, kako to “pravila” nalažu, sastoje od vizuelnih metafora koje skupa sa muzikom prave ultimativni doživljaj za pesmu.
Moje mišljenje je da je, bez obzira na značenjsku širinu namenskog video spota, ovakav pristup muzičkom marketingu pogrešan jer slušaocu ne daje mogućnost da u svojoj glavi pravi svoje slike. Ovakav pristup narušava samu bit muzike kao predivne a neuhvatljive tvorevine ljudskog duha…
Da bih potvrdio ovakav svoj stav za svaku pesmu sa “Svetla, Svetlosti” napravio sam po nekoliko video verzija, jer ako pesma može da ima dva, tri, pet ili više smislenih ilustrujućih video “spotova”, možda je najbolje da ih uopšte i nema…
I još – za ovu akciju, kao “nađene predmete” koristio sam rokenrol muziku i dela filmske umetnosti. Rezultat je ukusna čorba od muzike Bjesova i scena iz izabranih filmova. Readymade recept koji sam primenio potekao je iz likovne kuhinje, ali očigledno je da savršeno funkcioniše i na mutimedijalnom nivou:
Da rezimiram!
Kroz prvu grupu video radova za “Svetla, Svetlosti” komentarisao sam žanr video spota.
U drugoj, dosta brojnijoj grupi video radova želeo sam da s moje strane rokenrolu potvrdim mesto u okvirima savremene umetnosti.
U trećoj grupi videa želeo sam da dokažem životnost socijalne ravni poetike muzike Bjesova koju sam inkorporirao u kamerom zabeležene inserte iz života nekih meni bliskih i zanimljivih ljudi.
-U drugom delu intervjua evo nekih pitanja koja nisu toliko lična.
Kako sa ove distance razmišljaš o dekadi devedesetih u Srbiji? U smislu kvaliteta muzike, raznovrsnosti žanrova, okolnosti u kojima se sviralo.
Dekada devedesetih?
Bilo je to čudno vreme, istovremeno od pozitivnog i negativnog ludila, od nade i beznađa, od dobra i zla, empatije i bezosećajnosti…
A muzika? Pa, slično kao danas, duboko podeljena na onu sa ambicijom da nadživi autore, i onu kojoj je glavni imperativ novac. Razlika u odnosu na ovo sad vreme je što je onda postojala medijska infrastruktura koja je ovu prvu muziku potencirala… Postojalo je tada više sedmičnih i mesečnih časopisa koji su se bavili rokenrolom, filmom, stripom… Čak je postojalo par njih koji su se isključivo bavili domaćom scenom. Svaki radio i svaka televizija imali su bar jednu emisiju koja se bavila kulturom sa naglaskom na rokenrol…
Današnji bendovi, ma koliko bili dobri, ne mogu da dobace dalje od svog dvorišta, jer nemaju medijsku podršku…
-Koji bendovi su ti bili ondašnji favoriti? Za koga od njih si „navijao“ dok su postojali?.
Neki od bendova koje ću nabrojati nastali su upravo devedesetih, neki su od ranije, ali svi su oni tih godina bili izdavački i koncertno aktivni. Između sebe prilično različiti, ali profilisani i sa jedinstvenom, sopstvenom vizijom vere u umetnost, ljude, budućnost…
Bjesovi, Direktori, Dža ili Bu, Atheist Rap, Block Out, Partibrejkers, EKV, KBO, KKN, DLM, Braća Left, Obojeni program, Boye, Darkwood Dub, Babe, Ništa ali logopedi, Straight Jackin, Disciplina kičme, Goblini, Kristali, Negative, Veliki prezir, Vampiri, Oružjem protivu otmičara, Sunshine, Džukele, Eyesburn, Svarog, Ritam nereda, Zvoncekova bilježnica, Orthodocs Celts, ČBS, SMF, 357, Generacija bez budućnosti, Novembar, Hund, Six Pack, Love Hunters, Overdose, Bloodbath, Necrophobia, Supernaut, Presing, Eva Braun, Plejboj, Anfas, Del Arno bend, Električni orgazam, Trula koalicija, Van Gogh…
-Kakvo je tvoje viđenje današnje muzičke scene u Srbiji? Po čemu bi se mogle pamtiti „godine desete“ u nekom narednom periodu?
Pamtiće se po veoma bogatoj muzičkoj, rok sceni, ali koja deluje iz ilegale, malo ili ni malo podržana od strane medija… Da bi mediji danas stali iza nečega to mora da bude glupo, bez duše… Ne znam kud tačno sve ovo vodi, ali sigurno ničem duševnom i konstruktivnom…
Leave a Reply